Katarina Lesica (1942. – 2020.) Na blagdan Svete nazaretske obitelji 27. prosinca 2020. godine, u ranim poslijepod- nevnim satima preminula je u 79. godini živ- ota Katarina Katica Lesica, sakristanka u župi Sveti Vid Miholjice na otoku Krku. Umi- rovljena medicinska sestra sve je svoje umi- rovljeničke dane velikodušno i s ljubavlju po- svetila u djelotvornoj zauzetosti svojoj župnoj crkvi svetoga Mihovila, skrbeći za sve ono što je potrebno u njoj. Brinula je o njezinoj urednosti, njenu održavanju i popravcima, o misnom i ministrantskom ruhu, od doličnosti i urednosti svijeća na oltaru do onoga što je danas društveno hvalevrijedno - ekološkog zbrinjavanja i recikliranja voska, iz svoje župe i iz drugih župa otoka Krka. Živjela je jednostavno vjernički svoju sva- kodnevicu, voljela je i cijenila svećenike zbog njihova poziva i službe i bila im je uvijek na raspolaganju. Bila je familijarno povezana i bliska sa sestrama benediktinkama u Krku, brinula o njima i izdašno im pomagala. Kao jedno od posljednjih djela ljubavi i pažnje prema njima, uz velikodušnu pomoć svoje braće Ive, Pere i Josipa iz Amerike, donirala im je ozvučenje za njihovu samostansku cr- kvu. Nije osnovala svoju obitelj već je svjesno preuzela na sebe skrb za svoje stare roditelje i bolesnu tetku te nikada nije sebe zbog toga I BOŽE MOJ GOSPODINE MOJ sažalijevala. Budući da je kao medicinska sestra bila bliska bolesnicima i umirućima, imala je poseban dar i osjećaj prema njima i brinula posebno za one koji su naglo odla- zili u bolnicu, da im se omogući primanje svetih sakramenata. Iz tog životnog iskust- va predosjećala je svoju skoru smrt te joj je, opraštajući se od svojih najbližih, dva dana prije smrti, prva misao bila da ne ostane bez svete pričesti. Župnik vlč. Ive Turčić donio joj pričest na Božić i Stjepanju, a već se idući dan preselila u blaženu vječnost. Bila je žena biblijski jaka, temperamentna duha, zado- voljna posebno nakon naporna posla, kad bi uspjela, sa štapom u jednoj i s motičicom u drugoj ruci, okopati i zaliti svoje rožice i ono malo povrća za vlastitu uporabu oko svoga dvorišta. Povodom njezine smrti i ukopa otac bi- skup Ivica, osvjedočivši se i osobno prigo- dom pastirskih pohoda po župama o njenu angažmanu, uputio je izraze sućuti, kako braći i sestri Jelici i nećacima tako i župnoj zajednici Sv. Vida jer je „živjela za živu Crkvu, a župna crkva sv. Mihovila i sveti sakramenti koji se ovdje slave bili su joj izvorom snage i nadahnućem za svaki novi dan." Osjećala je s Crkvom i za Crkvu kao i za Krčku biskupiju u cjelini. Zato je pismo sućuti bilo pročitano na njezinu sprovodu koji je vodio generalni vikar Krčke biskupije u zajedništvu sa župn- ikom i četvoricom svećenika koji su bili bli- ski s pokojnicom. Otac biskup usporedio ju je s proročicom Anom iz jeruzalemskoga Hrama, a svoju je župnu crkvu od milja na- zivala „mojom malom katedralom". A jedan svećenik, poznanik s otoka Raba, doznavši za njenu smrt, odgovorio je subratu svećeniku SMS porukom: „Brinula je, po mnogima, o najljepšoj crkvi nadaleko. Gore ju čeka još ljepša. Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!"